Ultimate Boss Tindera
23 srpnja, 2026
N
akon našeg prvog ozbiljnijeg razgovora o komunikaciji, koji je završio upitom o prekidanju svega, stvari su se, barem naizgled, vratile na svoje mjesto.
Nastavili smo razgovarati kao da se ništa nije dogodilo. Dobro jutro poruke ponovno su postale svakodnevica, a dani ispunjeni svim onim sitnicama koje, kad ih dovoljno dugo dijeliš s nekim, počnu stvarati osjećaj bliskosti. Pričali smo o poslu/ovima, njegovim zaposlenicima, mojim projektima, hrani, smoothiejima, utakmicama, glazbi... O svemu i ničemu. Planirali smo prvi spoj. Kava. Kino. Šetnje. Ponedjeljak. Napokon se činilo da ćemo prestati biti dvoje ljudi koji se poznaju isključivo kroz ekran.
Njegov život i dalje je bio kaotičan. Radio je dva posla, uvodio nove djelatnike u posao, gasio tuđe požare i gotovo svaki dan imao novu priču o tome kako netko nije došao na smjenu ili kako ponovno mora rješavati probleme koje nije sam stvorio. Ja sam slušala. Kao što je on, barem sam tada vjerovala, slušao mene.
Između svega toga, ponovno je bilo guranja viđenja, pokušaja dolazaka k meni doma tako iz vedra neba, ali rekla sam si, ma ok, nije to ništa, samo tako, malo je nagao. Zanemarila sam tih nekoliko puta pokušaja i nastavljala dalje.
Dogovorili smo da ćemo se napokon vidjeti u ponedjeljak. I onda sam napravila nešto zbog čega sam, očito, završila na optuženičkoj klupi. Zaboravila sam da je ponedjeljak produženi vikend.
Ne njega.
Ne spoj.
Samo datum.
Čim sam to shvatila, javila sam mu u istoj minuti usred dopisivanja, i predložila da se umjesto u ponedjeljak vidimo u srijedu. Dva dana razlike. Sasvim obična promjena plana kakva se, vjerovala sam, događa svakome.
Odgovorio je sasvim normalno. Nije zvučao ljutito, nije zvučao razočarano i nije ostavio dojam da postoji bilo kakav problem. Pomislila sam da smo jednostavno pronašli drugi termin i nastavili dalje. Nisam mogla znati da je to tek uvod.
Nedugo nakon toga uslijedilo je pitanje za pozivom. Čuli smo se. Očekivala sam općenit neki razgovor, možda dvije ili tri minute, ili mrvicu dulje, da se opet malo ovako glasovno čujemo. Umjesto toga, gotovo četrdeset minuta slušala sam predavanje.
Tema nije bila odgođeni spoj.
Tema sam bila ja.
Tema je bila moji prioriteti.
Moja ozbiljnost.
Moja sposobnost da zaboravim.
I što to, navodno, govori o meni.
Pokušavala sam objasniti da nisam zaboravila njega. Da nisam izmislila razlog kako bih izbjegla susret. Da nisam otkazala spoj. Samo sam previdjela datum i predložila novi. Događa se. Ali što sam više pokušavala objasniti, to sam manje imala osjećaj da sudjelujem u razgovoru. Sve se ponovno pretvaralo u isti obrazac koji sam već jednom pokušala objasniti. Razlika je bila samo u mediju. Ovaj put monolog nije stizao kroz poruke. Trajao je četrdeset minuta na telefonu.
Na kraju sam prekinula poziv. Ne zato što nisam imala odgovor, nego zato što više nisam vidjela smisao odgovarati kada me nitko zapravo ne sluša.
Nekoliko minuta kasnije stigla je poruka. „Očito riješeno.“ Zatim još jedna. „Sretno.“ Tada sam mu odgovorila ono što sam stvarno mislila. „Oprosti, ali niti ti niti netko drugi se neće sa mnom tako razgovarati, kao da sam ne znam ti ja tko i što. Imao si svoj monolog, po ne znam koji put i to je to. Sretno i tebi.“
Kasnije je pokušao nazvati. Nisam se javila.
Umjesto razgovora stigla je nova poruka. Napisao je da očito nije problem kad ja zaboravljam stvari, ali je problem kad on jedan put ne može — totalno fulana poanta. Nije mi to bilo jasno, odakle je to izvukao. Nakon toga napisao je još samo jednu riječ. „Riješeno.“
Pogledala sam ekran nekoliko sekundi i odgovorila posljednji put. „Može, ako ti je tako jednostavnije za protumačiti i misliti, ok.“ Tada sam stvarno mislila da je to kraj.
I iskreno, da mi je netko tog dana rekao da ovo nije posljednje poglavlje naše priče, vjerojatno bih ga pitala je li čitao iste poruke kao i ja.
akon našeg prvog ozbiljnijeg razgovora o komunikaciji, koji je završio upitom o prekidanju svega, stvari su se, barem naizgled, vratile na svoje mjesto.
Nastavili smo razgovarati kao da se ništa nije dogodilo. Dobro jutro poruke ponovno su postale svakodnevica, a dani ispunjeni svim onim sitnicama koje, kad ih dovoljno dugo dijeliš s nekim, počnu stvarati osjećaj bliskosti. Pričali smo o poslu/ovima, njegovim zaposlenicima, mojim projektima, hrani, smoothiejima, utakmicama, glazbi... O svemu i ničemu. Planirali smo prvi spoj. Kava. Kino. Šetnje. Ponedjeljak. Napokon se činilo da ćemo prestati biti dvoje ljudi koji se poznaju isključivo kroz ekran.
Njegov život i dalje je bio kaotičan. Radio je dva posla, uvodio nove djelatnike u posao, gasio tuđe požare i gotovo svaki dan imao novu priču o tome kako netko nije došao na smjenu ili kako ponovno mora rješavati probleme koje nije sam stvorio. Ja sam slušala. Kao što je on, barem sam tada vjerovala, slušao mene.
Između svega toga, ponovno je bilo guranja viđenja, pokušaja dolazaka k meni doma tako iz vedra neba, ali rekla sam si, ma ok, nije to ništa, samo tako, malo je nagao. Zanemarila sam tih nekoliko puta pokušaja i nastavljala dalje.
Dogovorili smo da ćemo se napokon vidjeti u ponedjeljak. I onda sam napravila nešto zbog čega sam, očito, završila na optuženičkoj klupi. Zaboravila sam da je ponedjeljak produženi vikend.
Ne njega.
Ne spoj.
Samo datum.
Čim sam to shvatila, javila sam mu u istoj minuti usred dopisivanja, i predložila da se umjesto u ponedjeljak vidimo u srijedu. Dva dana razlike. Sasvim obična promjena plana kakva se, vjerovala sam, događa svakome.
Odgovorio je sasvim normalno. Nije zvučao ljutito, nije zvučao razočarano i nije ostavio dojam da postoji bilo kakav problem. Pomislila sam da smo jednostavno pronašli drugi termin i nastavili dalje. Nisam mogla znati da je to tek uvod.
Nedugo nakon toga uslijedilo je pitanje za pozivom. Čuli smo se. Očekivala sam općenit neki razgovor, možda dvije ili tri minute, ili mrvicu dulje, da se opet malo ovako glasovno čujemo. Umjesto toga, gotovo četrdeset minuta slušala sam predavanje.
Tema nije bila odgođeni spoj.
Tema sam bila ja.
Tema je bila moji prioriteti.
Moja ozbiljnost.
Moja sposobnost da zaboravim.
I što to, navodno, govori o meni.
Pokušavala sam objasniti da nisam zaboravila njega. Da nisam izmislila razlog kako bih izbjegla susret. Da nisam otkazala spoj. Samo sam previdjela datum i predložila novi. Događa se. Ali što sam više pokušavala objasniti, to sam manje imala osjećaj da sudjelujem u razgovoru. Sve se ponovno pretvaralo u isti obrazac koji sam već jednom pokušala objasniti. Razlika je bila samo u mediju. Ovaj put monolog nije stizao kroz poruke. Trajao je četrdeset minuta na telefonu.
Na kraju sam prekinula poziv. Ne zato što nisam imala odgovor, nego zato što više nisam vidjela smisao odgovarati kada me nitko zapravo ne sluša.
Nekoliko minuta kasnije stigla je poruka. „Očito riješeno.“ Zatim još jedna. „Sretno.“ Tada sam mu odgovorila ono što sam stvarno mislila. „Oprosti, ali niti ti niti netko drugi se neće sa mnom tako razgovarati, kao da sam ne znam ti ja tko i što. Imao si svoj monolog, po ne znam koji put i to je to. Sretno i tebi.“
Kasnije je pokušao nazvati. Nisam se javila.
Umjesto razgovora stigla je nova poruka. Napisao je da očito nije problem kad ja zaboravljam stvari, ali je problem kad on jedan put ne može — totalno fulana poanta. Nije mi to bilo jasno, odakle je to izvukao. Nakon toga napisao je još samo jednu riječ. „Riješeno.“
Pogledala sam ekran nekoliko sekundi i odgovorila posljednji put. „Može, ako ti je tako jednostavnije za protumačiti i misliti, ok.“ Tada sam stvarno mislila da je to kraj.
I iskreno, da mi je netko tog dana rekao da ovo nije posljednje poglavlje naše priče, vjerojatno bih ga pitala je li čitao iste poruke kao i ja.
Kronika #3 iz serijala Gospodin Prioritet
