Quis nostrud exercitation
6 srpnja, 2016
Ultimate Boss Tindera
23 srpnja, 2026
K
ad smo prešli s Tindera na WhatsApp, pomislila sam da je to dobar znak. Ljudi uglavnom ne sele razgovor na drugu aplikaciju ako nemaju namjeru nastaviti upoznavanje.
Ili sam barem ja tako mislila.
Prvih nekoliko dana upoznavanje je trajalo vrlo kratko prije nego što je razgovor postao poprilično intiman. Nisam imala problem s time da dvoje odraslih ljudi razgovaraju o privlačnosti ili seksualnosti. To je sasvim normalan dio upoznavanja. Ono što me iznenadilo bila je brzina.
Imala sam osjećaj da smo preskočili nekoliko poglavlja. Kao da smo otvorili knjigu, pročitali naslov, sadržaj i odmah prešli na trideset sedmo poglavlje.
U jednom je trenutku razgovor skrenuo prema razmjeni intimnih fotografija. Rekla sam da to nikada nisam radila i da mi je jednostavno neugodno. Ne zato što glumim časnu sestru. Nego zato što mi je ideja da moje gole fotografije putuju internetom zvučala kao odličan način da jednog dana završim na PowerPoint prezentaciji nekog nepoznatog čovjeka.
Srećom, moj odgovor je prihvatio. Tema se još nekoliko puta provukla kroz razgovor, ali nije inzistirao niti radio dramu. Samo smo očito imali različitu definiciju brzine kojom se upoznaju dvije osobe.
Unatoč tome, između tih intimnih tema počela se pojavljivati jedna sasvim druga dinamika. Stizale su jutarnje poruke, pitanja kako mi prolazi dan, razgovori o poslu, umoru, svakodnevnim obvezama i mojoj mački. U jednom trenutku pitala sam ga što zapravo traži, a odgovorio je jednostavno – vezu. Ne odmah, nego nakon upoznavanja. To mi je zvučalo sasvim razumno i pomislila sam da smo možda samo malo nespretno krenuli.
Kako su dani prolazili, počeli smo jedno drugome prepričavati sasvim obične stvari. Ja sam pričala o poslu, projektima koji su se znali proteguti do kasno u noć, rođendanu moje mačke i svim sitnicama koje su mi obilježavale dane. On je pričao o poslu, dvjema smjenama, umoru i tome koliko mu znači imati slobodnu nedjelju.
U tom razdoblju nisam imala osjećaj da se upoznajemo kroz velike događaje. Upoznavali smo se kroz utorke. I srijede. I poruke tipa "jesi jela?" To su, po mom iskustvu, stvari od kojih se zapravo grade odnosi.
A onda se ritam počeo mijenjati. Nije to bio nagli nestanak. Nitko nije zalupio vratima. Nitko nije rekao da više nema vremena. Komunikacija je jednostavno počela mršavjeti. Razmaci između poruka postajali su sve duži, a razgovori koji su u početku tekli gotovo sami od sebe polako su gubili kontinuitet.
Sjećam se večeri kada sam mu napisala da ću gotovo cijelu noć biti na poslu jer s kolegom završavam važan projekt. Bila je to sasvim obična poruka o sasvim običnom danu. Nisam joj pridavala nikakvo posebno značenje.
Tek kasnije, kad sam ponovno čitala naše razgovore, primijetila sam da je upravo negdje nakon tog razdoblja komunikacija počela usporavati. Ne znam je li to bilo povezano. Možda jest. Možda nije. Ono što znam jest da se promjena dogodila.
Nije me smetalo to što je bio zauzet. I sama sam radila dane u kojima nisam znala jesam li stigla doručkovati ili je već vrijeme za večeru.
Smetalo me što više nisam mogla uhvatiti ritam. Jedan dan razgovaramo kao da se poznajemo godinama. Sljedeći imam osjećaj da pokušavam uhvatiti termin kod doktora specijalista.
Na kraju sam mu to i rekla. Bez prigovaranja i bez drame. Objasnila sam da mi takav ritam komunikacije jednostavno ne odgovara. Ne trebam izvještaj o svakom njegovom koraku niti očekujem da mi se netko javlja svakih pet minuta. Samo volim znati da osoba s kojom se upoznajem želi biti dio mog dana, makar kroz nekoliko sasvim običnih poruka.
Jer upravo se u tim običnim porukama, barem po mom iskustvu, ljudi zapravo upoznaju.
Ovdje sam naletila na poprilično čudan odgovor/pitanje. Rekao je da je imao ludi dan na poslu i da li želim prekinuti sve. Kao prvo, nije bio jedan dan, a kao drugo, nisam nigdje rekla da želim prekinuti "sve". Što god njemu sve značilo; valjda osrednju komunikaciju koju smo vodili. Naravno da sam rekla da ne želim, na što je i on rekao da ne želi, bilo je još jedna dve vrtnje po porukama na sličnu temu i zaključili smo da je stvar izglađena.
Tu se dogodio prvi obrazac koji ćemo kasnije čitati – prekidanje…
K ad smo prešli s Tindera na WhatsApp, pomislila sam da je to dobar znak. Ljudi uglavnom ne sele razgovor na drugu aplikaciju ako nemaju namjeru nastaviti upoznavanje.
Ili sam barem ja tako mislila.
Prvih nekoliko dana upoznavanje je trajalo vrlo kratko prije nego što je razgovor postao poprilično intiman. Nisam imala problem s time da dvoje odraslih ljudi razgovaraju o privlačnosti ili seksualnosti. To je sasvim normalan dio upoznavanja. Ono što me iznenadilo bila je brzina.
Imala sam osjećaj da smo preskočili nekoliko poglavlja. Kao da smo otvorili knjigu, pročitali naslov, sadržaj i odmah prešli na trideset sedmo poglavlje.
U jednom je trenutku razgovor skrenuo prema razmjeni intimnih fotografija. Rekla sam da to nikada nisam radila i da mi je jednostavno neugodno. Ne zato što glumim časnu sestru. Nego zato što mi je ideja da moje gole fotografije putuju internetom zvučala kao odličan način da jednog dana završim na PowerPoint prezentaciji nekog nepoznatog čovjeka.
Srećom, moj odgovor je prihvatio. Tema se još nekoliko puta provukla kroz razgovor, ali nije inzistirao niti radio dramu. Samo smo očito imali različitu definiciju brzine kojom se upoznaju dvije osobe.
Unatoč tome, između tih intimnih tema počela se pojavljivati jedna sasvim druga dinamika. Stizale su jutarnje poruke, pitanja kako mi prolazi dan, razgovori o poslu, umoru, svakodnevnim obvezama i mojoj mački. U jednom trenutku pitala sam ga što zapravo traži, a odgovorio je jednostavno – vezu. Ne odmah, nego nakon upoznavanja. To mi je zvučalo sasvim razumno i pomislila sam da smo možda samo malo nespretno krenuli.
Kako su dani prolazili, počeli smo jedno drugome prepričavati sasvim obične stvari. Ja sam pričala o poslu, projektima koji su se znali proteguti do kasno u noć, rođendanu moje mačke i svim sitnicama koje su mi obilježavale dane. On je pričao o poslu, dvjema smjenama, umoru i tome koliko mu znači imati slobodnu nedjelju.
U tom razdoblju nisam imala osjećaj da se upoznajemo kroz velike događaje. Upoznavali smo se kroz utorke. I srijede. I poruke tipa "jesi jela?" To su, po mom iskustvu, stvari od kojih se zapravo grade odnosi.
A onda se ritam počeo mijenjati. Nije to bio nagli nestanak. Nitko nije zalupio vratima. Nitko nije rekao da više nema vremena. Komunikacija je jednostavno počela mršavjeti. Razmaci između poruka postajali su sve duži, a razgovori koji su u početku tekli gotovo sami od sebe polako su gubili kontinuitet.
Sjećam se večeri kada sam mu napisala da ću gotovo cijelu noć biti na poslu jer s kolegom završavam važan projekt. Bila je to sasvim obična poruka o sasvim običnom danu. Nisam joj pridavala nikakvo posebno značenje.
Tek kasnije, kad sam ponovno čitala naše razgovore, primijetila sam da je upravo negdje nakon tog razdoblja komunikacija počela usporavati. Ne znam je li to bilo povezano. Možda jest. Možda nije. Ono što znam jest da se promjena dogodila.
Nije me smetalo to što je bio zauzet. I sama sam radila dane u kojima nisam znala jesam li stigla doručkovati ili je već vrijeme za večeru.
Smetalo me što više nisam mogla uhvatiti ritam. Jedan dan razgovaramo kao da se poznajemo godinama. Sljedeći imam osjećaj da pokušavam uhvatiti termin kod doktora specijalista.
Na kraju sam mu to i rekla. Bez prigovaranja i bez drame. Objasnila sam da mi takav ritam komunikacije jednostavno ne odgovara. Ne trebam izvještaj o svakom njegovom koraku niti očekujem da mi se netko javlja svakih pet minuta. Samo volim znati da osoba s kojom se upoznajem želi biti dio mog dana, makar kroz nekoliko sasvim običnih poruka.
Jer upravo se u tim običnim porukama, barem po mom iskustvu, ljudi zapravo upoznaju.
Ovdje sam naletila na poprilično čudan odgovor/pitanje. Rekao je da je imao ludi dan na poslu i da li želim prekinuti sve. Kao prvo, nije bio jedan dan, a kao drugo, nisam nigdje rekla da želim prekinuti "sve". Što god njemu sve značilo; valjda osrednju komunikaciju koju smo vodili. Naravno da sam rekla da ne želim, na što je i on rekao da ne želi, bilo je još jedna dve vrtnje po porukama na sličnu temu i zaključili smo da je stvar izglađena.
Tu se dogodio prvi obrazac koji ćemo kasnije čitati – prekidanje…
Kronika #2 iz serijala Gospodin Prioritet
