Izvan Tindera
6 srpnja, 2016
Prioriteti
24 srpnja, 2026
P
ostoje ljudi koje upoznaš i gotovo ih istog trenutka zaboraviš. Razmijenite nekoliko poruka, možda odete na kavu, poželite si sreću i svatko nastavi svojim putem.
A onda postoje oni drugi. Ne zato što osjetiš ljubav na prvi pogled. Nikad nisam vjerovala u to. Nego zato što ti se učini da je netko napokon uspio spojiti sve one sitnice koje inače rijetko idu zajedno.
Moja priča s Gospodinom Prioritetom nije počela spektakularno. Počela je jednim sasvim običnim swipeom udesno.
Da, znam. Već čujem kolektivni uzdah svih koji su ikada instalirali Tinder uz obećanje da će “samo malo vidjeti kakvih ljudi ima”. To je otprilike kao odlazak u IKEA-u po jednu svijeću. Nitko se nikad nije vratio samo sa svijećom.
Onda se pojavio njegov profil. Na fotografijama je izgledao jako dobro. Ne prenapadno, ne isforsirano, nego prirodno. Djelovao je kao muškarac koji se ugodno osjeća u vlastitoj koži i nema potrebu to dokazivati svakom fotografijom. Ostatak profila bio je gotovo besramno dobar. Ostavljao je dojam čovjeka kojem je život, barem na prvi pogled, bio posložen. Matematički um, sportska disciplina i poduzetnički duh stvarali su sliku nekoga tko nije čekao da mu se stvari dogode, nego ih je sam gradio.
Bio je tip muškarca koji zna pripremiti večeru, pospremiti stan i kojem je sasvim prirodno jedan vikend završiti uz pivo, a drugi u kazalištu. Bez potrebe da od toga radi predstavu. Ako ste ikada koristili Tinder, znate koliko je takva kombinacija rijetka. U tom trenutku moj mozak nije rekao: “Pazi.” Moj mozak je rekao: “Dobro… ovo je Ultimate Boss Tindera.”
I tako je nastao njegov prvi nadimak. Ne Gospodin Prioritet. Ultimate Boss Tindera. Ne zato što sam mislila da je savršen. Nego zato što je ostavljao dojam čovjeka koji je, barem izvana, imao posložene prioritete. Netko tko je znao što želi od života i pritom nije osjećao potrebu to dokazivati.
Priznajem, bila sam impresionirana. Ne fotografijama. Ne onime što je radio. Impresionirala me normalnost. U moru profila koji se svode na nekoliko fotografija, jednu polurečenicu i vječnu misteriju tko će prvi napisati nešto smisleno, njegov je djelovao kao da ga je sastavila odrasla osoba. To zvuči kao nizak standard. Zato i jest.
Matchali smo se i razgovor je krenuo gotovo odmah. Nije bilo uhodanih Tinder fora, glumljenja nedostupnosti ni pokušaja da jedno drugo impresioniramo. Bio je to jedan od onih razgovora koji teče prirodno, bez osjećaja da svaka sljedeća poruka mora biti pametnija od prethodne. Nekoliko tema bilo je dovoljno da stekneš dojam kako s druge strane sjedi netko s kim bi razgovor mogao potrajati.
Na kraju razgovora razmijenili smo brojeve. Sasvim običan korak.
Tada nisam mogla znati da upravo započinjem priču o kojoj ću jednog dana pisati. Da sam tada morala procijeniti šanse, rekla bih da je ovo jedan od najboljih prvih dojmova koje sam ikad imala.
P ostoje ljudi koje upoznaš i gotovo ih istog trenutka zaboraviš. Razmijenite nekoliko poruka, možda odete na kavu, poželite si sreću i svatko nastavi svojim putem.
A onda postoje oni drugi. Ne zato što osjetiš ljubav na prvi pogled. Nikad nisam vjerovala u to. Nego zato što ti se učini da je netko napokon uspio spojiti sve one sitnice koje inače rijetko idu zajedno.
Moja priča s Gospodinom Prioritetom nije počela spektakularno. Počela je jednim sasvim običnim swipeom udesno.
Da, znam. Već čujem kolektivni uzdah svih koji su ikada instalirali Tinder uz obećanje da će “samo malo vidjeti kakvih ljudi ima”. To je otprilike kao odlazak u IKEA-u po jednu svijeću. Nitko se nikad nije vratio samo sa svijećom.
Onda se pojavio njegov profil. Na fotografijama je izgledao jako dobro. Ne prenapadno, ne isforsirano, nego prirodno. Djelovao je kao muškarac koji se ugodno osjeća u vlastitoj koži i nema potrebu to dokazivati svakom fotografijom. Ostatak profila bio je gotovo besramno dobar. Ostavljao je dojam čovjeka kojem je život, barem na prvi pogled, bio posložen. Matematički um, sportska disciplina i poduzetnički duh stvarali su sliku nekoga tko nije čekao da mu se stvari dogode, nego ih je sam gradio.
Bio je tip muškarca koji zna pripremiti večeru, pospremiti stan i kojem je sasvim prirodno jedan vikend završiti uz pivo, a drugi u kazalištu. Bez potrebe da od toga radi predstavu. Ako ste ikada koristili Tinder, znate koliko je takva kombinacija rijetka. U tom trenutku moj mozak nije rekao: “Pazi.” Moj mozak je rekao: “Dobro… ovo je Ultimate Boss Tindera.”
I tako je nastao njegov prvi nadimak. Ne Gospodin Prioritet. Ultimate Boss Tindera. Ne zato što sam mislila da je savršen. Nego zato što je ostavljao dojam čovjeka koji je, barem izvana, imao posložene prioritete. Netko tko je znao što želi od života i pritom nije osjećao potrebu to dokazivati.
Priznajem, bila sam impresionirana. Ne fotografijama. Ne onime što je radio. Impresionirala me normalnost. U moru profila koji se svode na nekoliko fotografija, jednu polurečenicu i vječnu misteriju tko će prvi napisati nešto smisleno, njegov je djelovao kao da ga je sastavila odrasla osoba. To zvuči kao nizak standard. Zato i jest.
Matchali smo se i razgovor je krenuo gotovo odmah. Nije bilo uhodanih Tinder fora, glumljenja nedostupnosti ni pokušaja da jedno drugo impresioniramo. Bio je to jedan od onih razgovora koji teče prirodno, bez osjećaja da svaka sljedeća poruka mora biti pametnija od prethodne. Nekoliko tema bilo je dovoljno da stekneš dojam kako s druge strane sjedi netko s kim bi razgovor mogao potrajati.
Na kraju razgovora razmijenili smo brojeve. Sasvim običan korak.
Tada nisam mogla znati da upravo započinjem priču o kojoj ću jednog dana pisati. Da sam tada morala procijeniti šanse, rekla bih da je ovo jedan od najboljih prvih dojmova koje sam ikad imala.
Kronika #1 iz serijala Gospodin Prioritet
